Dok je danju bio nevidljiv, noću se pretvarao u beskrupuloznog poduzetnika te je pod okriljem mraka novac prikupljen od milostinje koristio kao kapital za lihvarski posao

Kampanja protiv prosjačenja u indijskom gradu Indoreu, osmišljena da pomogne najugroženijima, otkrila je krajem siječnja priču koja nadilazi, slikovito rečeno, čak i filmske scenarije.

Naime, iza poznatog lica Mangilala, nemoćnog čovjeka s invaliditetom koji je niz godina izazivao sažaljenje na ulicama, krio se zapravo vješt manipulator, vlasnik tri kuće i automobila s unajmljenim vozačem!

Mangilal je godinama bio poznat prizor u Saraf Bazaaru, živahnoj trgovačkoj četvrti u Indoreu.

Kretao se na improviziranim željeznim kolicima, a njegova je pojava, obilježena fizičkim invaliditetom i ranim simptomima gube, izazivala trenutačno suosjećanje prolaznika.

Taj pedesetogodišnji muškarac uglavnom nije ni morao tražiti milostinju jer su mu ljudi sami davali novac kada bi ga ugledali. Na taj je način, kažu procjene, dnevno znao skupiti između šest i dvanaest eura.

Međutim, kada su ga službenici Odjela za žene i razvoj djeteta nedavno zatekli u sklopu akcije “Indore bez prosjaka”, istina je napokon izašla na vidjelo. 

Utvrđeno je da Mangilal posjeduje trokatnicu u četvrti Bhagat Singh Nagar, kuću od gotovo 60 četvornih metara u Shiv Nagaru te jednosobni stan u Alwasi!

Dio dana prosio, dio dana kamatario!

Ironično, taj stan dodijeljen mu je kroz vladin program stambenoga zbrinjavanja siromašnih, a dobio ga je na temelju invaliditeta jer se lažno predstavljao kao osoba bez imovine, odnosno bez krova nad glavom.

Vlasti su, nadalje, otkrile da Mangilal posjeduje i tri auto-rikše za iznajmljivanje te da je vlasnik automobila marke Swift Dzire s privatnim vozačem.

Inspektore i javnost usto je šokirao i dvostruki život junake priče. Dok je danju bio nevidljiv, noću se pretvarao u beskrupuloznog poduzetnika koji je pod okriljem mraka novac prikupljen od milostinje koristio kao kapital za lihvarski posao. 

Njegove mušterije bili su sitni trgovci, ulični prodavači i radnici kojima je posuđivao novac po lihvarskim kamatama.

Njegov poslovni model bio je jednostavan i brutalan: naplaćivao je dnevnu kamatu od čak deset posto. 

Procjenjuje se da je na ulici imao pozajmljeno između četiri i pet tisuća eura, što mu je samo od kamata donosilo dodatnih 10 do 20 eura dnevno.

Njegova sudbina sada se nalazi u rukama pravosuđa, a priča o njemu služi kao gorki podsjetnik da stvari ponekad nisu onakve kakvima se čine.