Nakon što je Plenković u šali spomenuo Mile Kekina kao glazbu uz koju reprezentativci ‘lete po terenu’, pjevač je najavio navijačku pjesmu. Pitali smo ChatGPT kako bi takva pjesma mogla zvučati — i dobili žestoki punk-refren
Glazbenik Mile Kekin (55), bivši frontmen Hladnog piva i samostalni kantautor, ovih se dana našao u središtu javne rasprave o glazbi koja prati sportske uspjehe i dočeke hrvatskih reprezentacija. Nakon što ga je u šali spomenuo premijer Andrej Plenković (55), Kekin je odlučio javno reagirati – i pritom iznenadio mnoge.
Podsjetimo, predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković početkom tjedna na konferenciji za medije osvrnuo se na glazbu koja motivira sportaše. Tom je prilikom, u šaljivom tonu, izjavio kako reprezentativci često slušaju pjesme Mile Kekina, nakon čega, kako je rekao, “lete po terenu”.
Iako je izjava izrečena uz osmijeh, izazvala je niz reakcija u javnosti i na društvenim mrežama.
Nekadašnji pjevač Hladnog piva na komentar se osvrnuo putem društvenih mreža. U objavi je priznao kako do sada nikada nije imao pjesmu namijenjenu sportskim dočecima i velikim pobjedama.‘SKROMNO NUDI’ / Mile Kekin reagirao na ‘prozivke’ premijera: ‘Plenković je u pravu! Radim na tome’
Dodao je kako je premijerovu izjavu odlučio shvatiti ne kao kritiku, već kao poticaj – i najavio da radi na pravoj navijačkoj himni.
Kekin je, u svom prepoznatljivom duhovitom tonu, pojasnio da je svjestan kako njegova nova pjesma neće postati službena glazba za dočeke zlatnih, srebrnih ili brončanih sportaša.
Zato se, kako je naveo, “skromno nudi” sportašima koji osvoje peto, šesto ili sedmo mjesto, ističući da ispod toga ipak ne ide – iz poštovanja prema sebi, ali i prema sportašima.
Uz pjesmu, Mile Kekin najavio je i prateći spot, koji bi, prema njegovim riječima, trebao biti jednako navijački nastrojen. Premijera spota zakazana je za ponedjeljak točno u podne na njegovom YouTube kanalu.
Pitali smo ChatGPT kakvu bi mogla izgledati pjesma Mile Kekina, a evo što nam je rekao:
Nismo prvi, al’ smo glasni,
na asfaltu, u tramvaju,
u dresovima iz ’98.,
s pivom toplim, snovima u raju.
Kažu: “Treba nam hit za zlato”,
kažu: “Treba refren za tron”,
a mi vičemo iz petog reda:
ajmo, ljudi, ajmo – sad ili nikad, non-stop.
Ne sviramo za palače,
ni za lože, ni za plan,
mi pjevamo jer srce lupa
ko bubanj s glavnog trga – bam, bam, bam.
Ajmo, Hrvatska, ajmo svi,
nije bitno koji si broj,
peti, šesti, sedmi – ej,
ovo je još uvijek naš boj!
Ajmo, Hrvatska, glas do kraja,
nek’ se čuje i kad padne mrak,
ne nosimo zlato oko vrata,
al’ nosimo inat, glas i znak.
Premijer se malo našalio,
reko’ da od moje pjesme lete,
ako je to stvarno istina —
evo refren, nek’ se znoje pete.
Nemam fanfare, nemam brass,
ni vatromet, ni savršen stih,
al’ imam grlo, imam ritam,
i par tisuća istih kao ja — živih, tvrdoglavih, svih.
Ne nudim se za himnu slave,
ni za medalje sjajne k’o san,
ja sam tu za one što ostanu
i kad kamere odu — dan kasnije, sami, van.
Ajmo, Hrvatska, ajmo svi,
nije bitno koji si broj,
peti, šesti, sedmi – ej,
ovo je još uvijek naš boj!
Ajmo, Hrvatska, bez kalkulacija,
nek’ se ori iz svakog kvarta glas,
ne slavimo savršene dane,
nego to što nikad nismo sami — nas.
Hej!
Tko ne skače, taj ne pjeva!
Hej!
Tko ne pjeva, taj ne vjeruje!
Ajmo, Hrvatska, ajmo sad,
bez protokola, bez laži,
ako nismo prvi — nema veze,
još smo tu, još smo glasni, još smo naši.
Ako ovo ne svira na trgu,
pustite u podrumu, bar,
jer navijanje nije medalja —
to je navika, ljubav i kvar.
