Skijaška krema okupila se u luksuznom hotelu Grand Tirolia u Kitzbühelu na glamuroznom događanju koje se ove godine održalo pod motom „Alpine Flame“ (Alpski plamen). Tom je prigodom prestižna nagrada „Community Award“ dodijeljena Anti i Marici Kostelić, roditeljima legendarnih hrvatskih skijaša Janice i Ivice Kostelić.

Ovo priznanje nije samo nagrada za sportske rezultate, već posveta njihovoj nevjerojatnoj žrtvi, viziji i zajedništvu koje je obitelj iz Hrvatske dovelo na krov svijeta, a Ivica nije skrivao ponos. “Još uvijek sam pod dubokim dojmom jučerašnje večeri i ovaj dugi tekst sam napisao u dahu”, započeo je Ivica emotivnu objavu prisjetivši se nekih teških trenutaka s početka svoje karijere.

“Moji roditelji su primili nagradu “Community Award” koja se u sklopu eventa “Kitz Legends Night” dodjeljuje ljudima koji su dali izniman doprinos skijaškom sportu i skijaškoj industriji, a koji su ostali iza kulisa i izvan svjetla pozornosti. “Kitz Legends Night”, glamurozna zabava koja okuplja glavne aktere skijaške industrije, legende sporta i medijske zvijezde pred utrke u Kitzbuhelu, osim nagrade “Community Award” dodjeljuje i “Inspiration Award”, nagradu pojedincima koji su ostavili najznačajniji utjecaj na skijaški svijet. Do danas su “Inspiration Award” primili Lindsey Vonn, Didier Cuche, Willi Bogner i Franz Klammer”, opisao je.

“Ove godine “Community Award” su primili moja majka i moj otac u ime svih roditelja koji su posvetili živote svojoj djeci i njihovim naporima u postizanju izvrsnosti u skijaškom sportu. Nagrada je mogla pripasti bilo kome, ali je Sophie Hoffman, utemeljiteljica “Kitz Legends NIght” koja s toliko profinjenog takta vodi ovaj projekt i međunarodni odbor za dodjelu nagrada, nominirala baš moje roditelje i zaista se činilo najprikladnije da oni prime tu nagradu u ime svih roditelja”, piše Ivica i ističe: “U lijepom počasnom govoru kojeg je održao Alex Koll, bivši skijaš, a trenutno stručni komentator Eurosporta, između ostaloga rekao je i ovo: “Nagrada ide onima koji su iz ničega i usprkos svih nedaća stvorili olimpijske i svjetske prvake i to zato jer su se držali zajedno.”

“Pred samo uručenje nagrade, na velikom video zidu prikazan je kratak video sačinjen od materijala koje je davno snimio naš Bruno Kovačević. Početak videa bio je upečatljiv: tata sam korača usred snježne mećave na ledenjaku, davne devedeset i neke, stišće zube pod velikim teretom skijaških kolaca koje jedva drži u rukama. U licu mu se vidi grč odlučnosti pred kojom će se pokloniti svijet. Dvorana je zanijemila. A zatim, nakon što su prozvali njihova imena, svi su ustali i dugim, snažnim pljeskom ispratili nesigurne, ali dostojanstvene korake dvoje staraca”, opisao je dalje i nastavio: “Pozvan sam i ja na pozornicu. Oči su mi se punile suzama. Svi ljudi u dvorani ostali su stajati. Moderatori su željeli znati nešto, majka je govorila blagim glasom, a stari je izvadio list papira da izgovori riječi zahvale. Alex Koll je nakon toga rekao: “Puno sam trenirao s Kostelićima. Usprkos njihovom statusu, oni nisu nikada odbili nikoga tko je želio trenirati s njima, što često nije slučaj s drugim reprezentacijama.” Bode Miller je sjedio za prvim stolom do pozornice i plakao je.”

“Cijela dvorana stoji: biznismeni, skijaške legende, medijske zvijezde. Nije se čuo uobičajeni žamor i svi su slušali. Kao odgovor na Alexovu opasku, rekao sam: ” Pomagali smo svima jer su neki pomagali nama onda kada nam je bilo teško i nikada nismo zaboravili koliko nam je to značilo. Kada sam kao desetgodišnjak trenirao na Kaprunu, po cijele dane od otvaranja do zatvaranja skijališta i u podrapanim rukavicama, neki stari žičničar na žičari na kojoj smo trenirali pozvao me i rekao: “Ti prelijepo skijaš, užitak te je gledati! Hajde napravi za mene par zavoja, da te mogu pogledati.” I ja bih dao sve od sebe te odskijao najbolje što sam mogao jer sam bio toliko oduševljen da je netko obratio pozornost na mene, malog odrpanca. Zatim mi je stari žičničar dao 50 šilinga. Sutra mi je dao još 50, pa još 50. Onda nismo imali novca i 50 šilinga je značilo jako puno. Pogledao je mene i tatu i rekao “Vi ćete biti šampioni. Vi ćete sigurno biti šampioni!” Ime tog žičničara bilo je Willi Arnsteiner.””, prisjetio se i otkrio što se dogodilo godiama poslije.

“Mnogo godina nakon toga pobijedio sam po prvi puta u Panteonu austrijskog skijanja, u Kitzbuhelu. Otac i ja smo se zakleli da ćemo, kada po prvi puta pobijedimo u Kitzu, pronaći Willija Arnsteinera. Iste noći poslije pobjede otišli smo u Stuhlfelden gdje je Wili živio u skromnoj kući. Starac je odškrinuo vrata. Prigušeno svjetlo je palo na naša lica i starac nas je prepoznao. Dok nas je grlio, dirnuto je uzviknuo: Niste me zaboravili! Tako ni mi ne smijemo nikada zaboraviti one koji su nam pomogli kad nam je bilo teško. “Sve u svojem životu dugujem svojim roditeljima. Oni su mi dali sve.””, prisjetio se.

“I onda je tek plakala cijela dvorana, i bogataši, i starlete, i voditeljica i pljeskali su i grlili su nas. I Franz Klammer, Zeus među božanstvima austrijskih skijaških bogova popeo se na pozornicu i rekao: “Imam rezultate na papiru s utrke iz 1969. godine u kojoj sam nastupio zajedno s Antom Kostelićem!””

“Inspiration Award” pripao je Bode Milleru. Tu bih također htio reći nekoliko riječi o tom šampionu nad šampionima. Kao i njegovi rezultati, njegov intelekt i emocionalni kapacitet daleko su iznad prosjeka skijaškog svijeta, što se uostalom i očituje u njegovim stavovima i njegovim nastupima. Uvijek svoj, ali uvijek s rezonom iza svakog stava i odluke, dijelio je beskompromisno našu zajedniču vjeru u skijašku univerzalnost. Sinoć smo se zapravo prvi puta sreli kao skijaški umirovljenici i ostao sam zaprepašten njegovom sposobnošću prisjećanja, i to najmanjih detalja, njegovim iskrenim i dubokim poštovanjem spram zajedničkih sjećanja, spram mene i obitelji Kostelić. Žao mi je što nikada nećete potpuno upoznati tog kauboja pjesničkog srca i čelične volje.

Bode je osvojio svoju jedinu zlatnu olimpijsku medalju na kombinaciji u Vancouveru 2010., a ja sam bio drugi. U cilju te utrke stisnuo sam mu ruku i rekao: “Drago mi je što ti prvi mogu čestitati na onome što si žarko želio i što zaslužuješ.” Ukupno sam osvojio četiri srebrne olimpijske medalje; četiri zlatne su mi izmakle za ukupno 1 sekundu i 36 stotinki. Međutim, uza svu počast onima s kojima sam dijelio olimpijsko postolje, Bode je najviše zaslužio stajati iznad mene”, zaključio je Ivica.